SFERAKONSKA ZBIRKA PRIČA

Predstavljamo jubilarnu 30. sferakonsku zbirku hrvatske spekulativne fikcije: Zagreb 3004!

Zbirku su uredili Mirko Karas i Marko Štengl, a autor naslovnice je Aleksandar Žiljak. I ove će vam godine uz tiskano izdanje na raspolaganju biti i elektronsko (e-pub)!

Iz Zagreba 3004 pišu nam

• • Ed Barol: Život u kalupu
  • Ariana Dobrostal: Ubojstvo na Mirogoju
  • Filip Grgečić: Posljednja zagrebačka priča
  • Romana Jadrijević: Isigude
  • Zoran Krušvar: Signali u noći
  • Alen Lisek: Bio sam Tomo Palikuća
  • Hrvoje Peradin: Kapara
  • Srebrenka Peregrin: Volim te 3000… i 4 dana
  • Tilia Rujan: Baba mačkara
  • Tamara Tudović: Na odlasku
  • Zoran Vlahović: Posljednja fontana

(iz uvodnika…)

Kod ovakvih jubilarnih izdanja, ljudi obično kažu nešto poput Nismo očekivali da ćemo stići tako daleko ili Mislili smo da će prošla biti zadnja. A mi? Jesmo iznenađeni tridesetom zbirkom?

Iskreno?

Ja nisam! Zbirka je oduvijek bila tu! Ne samo za mene, nego i za mnoge druge vjerne čitače. Svake godine, pouzdana, točna poput švicarskog sata (u redu, sferakonskog sata!). Dobili bismo je prilikom ulaska na SFeraKon, a ako nismo bili na SFeraKonu, našli bismo način da je se dočepamo. Više nas ne iznenađuje što je nova zbirka i ove godine tu, iznenađuje nas samo do kuda smo došli.

Trideseta? Zar VEĆ?! Kad smo prije dogurali do tridesete? Još nedavno smo se ustrčali jer je na redu bila jubilarna dvadeset i peta, ili dvadeseta… Zlobnici će reći da starimo, a mi ćemo odmahnuti da je vrijeme relativan pojam koji ovisi o tome kog čekate. I uopće se ne obaziremo na činjenicu da je zbirka starija od mnogih aktivnih SFeraša, a starija je i od nekih autora objavljenih u knjizi koju upravo sada držite u rukama.

Jednostavno, o zbirci ne razmišljamo uz pitanje Hoćemo li je raditi? nego uz pitanje Kako ćemo je ove godine napraviti?. Zasluga je to onih koji su pregrmjeli prvih desetak brojeva, onih brojeva na kojima se sve lomilo, i onih koji su tvrdoglavo nastavili. Zasluga je to Tatjane Jambrišak i Darka Macana koji su započeli cijelu odiseju još tamo 1995. nakon Worldcona u Glasgowu gdje su i pokupili ideju da se zbirka dijeli na SFeraKonu (Tko bi je inače kupio?), i gurali je kroz djetinjstvo. Zasluga je to i Darka Vrbana, koji im se pridružio i podržao ih kroz turbulentne pubertetske godine na početku 21. stoljeća, te Ivane Delač koja je bila uz zbirku kroz njenu punoljetnost. Ne smijemo zaboraviti ni Mariju Serdar koja se pridružila uredništvu u kataklizmičkim godinama pandemije i potresa, a zatim preuzela palicu i pomogla i meni da kušam tvrdi urednički hljebac. Tu su i svi urednici koji su ulijetali u broj ili dva: Davorin Horak koji je sam progurao treće Kvantne portale, Mihaela Marija Perković koja se upisala u Zmajev zlatni svitak i Devet mikrokozmosa, te Irena Rašeta koja je prebirala Strune nemira. Bojan Popić je za uvodnik zbirke […] potegao čak iz Sarajeva! I ponovo, Tatjana, koja zbirku majčinski dugo nije puštala s oka, sve dok se nije ohrabrila i u potpunosti je prepustila drugima.

Naravno, da nema autora koji pišu priče ne bi bilo ni zbirke! Hvala svima koji su zapisali tristo trideset i osam priča koje su objavljene u ovih trideset zbirki, i svima onima neuvrštenima koji su priče slali. Od srca hvala svim ilustratorima koji su ukrasili njene naslovnice, i svima onima skrivenima u impresumu koji su rudarili da bi se zbirka pojavila na desku svakog SFeraKona.

No, vratimo se ovoj zbirci. Zašto Zagreb 3004? Pa, sve je počelo sa Zagrebom 2004, pa se ta brojka činila zgodnom za novi pogled u daleku budućnost. Uz to, čitajući stare predgovore Darka Macana, naišao sam na detalj da je on serijal Zagreb 2004, Zagreb 2014 i Zagreb 2094 zamislio kao obećanje da će napraviti trilogiju zbirki smještenih na domaće tlo, s domaćim ljudima, napisane po domaće. Tada je i njega malo brinulo hoće li taj Zagreb nekog iznervirati zbog centralizma, zašto nije u igri i ostatak Hrvatske (potražite taj uvodnik u 2094, zanimljiv je), ali je također bio sretan jer je osjećao da je obećanje ispunio i da se SF uvriježio na domaćem tlu, s domaćim ljudima, napisanima po domaće.

I zato Zagreb 3004. Kao što je i Clarkeova trilogija imala četvrtu Odiseju 3001, tako smo i mi željeli dati posvetu zagrebačkoj trilogiji (a i Odiseji!). Osim toga, misija je uspjela! Zašto bi priče o Zagrebu koje izdaju ljubitelji SF-a iz Zagreba nervirale bilo koga kada se SF zbirke sada izdaju širom Hrvatske, od Slavonije, preko Istre do Dalmacije? Neke su se u međuvremenu nažalost stigle i ugasiti, ali mi vjerujemo u frankenštajnske metode. Vratit će se one nama.

A nakon toga? Pa, Zbirka je poput izvjesnog monolita. Uvijek je tu, promatra i zrcali trenutni SF i, nadamo se, inspirira spisatelje na nove iskorake. Veseli me da ću za pet i za deset godina čitati (pisati?) novi uvodnik i jako me zanima što će se u njemu naći.

Dosta je bilo govorancije. Prijeđimo na stvar ‒ došli ste čitati novi SF, a ne uredničke reminiscencije.

Pred vama je Zagreb 3004. Jedanaest priča, jedanaest Zagreba, svaki različitiji od onog drugog. Neki autori su prvi put s nama, neke smo već upoznali, a ima ih i koji su bili tu još i u onom davnom Zagrebu 2004. U tekstu natječaja smo pozvali ljude da nas iznenade Zagrebom, i bogme su nas ozbiljno shvatili.

I da vas još malo izbacimo iz takta, započet ćemo tamo gdje priče inače završavaju. Na Mirogoju…

Mirko Karas
U Zagrebu, ožujak 2024. godine